U hotel „Stellina“ došla je prije nešto više od godinu dana. Dobila je posao sobarice. Kolegice i kolege bili su jako prijatni. Šefica Tanja, stroga. Bila je to jedna žena srednjih godina, s velikim iskustvom. Po svojem stavu i svakoj izgovorenoj riječi odavala je autoritet vodeće ličnosti. Svi podređeni njoj obavljali su zadatke s motivacijom koju im je ona svakog jutra pružala. Tih par minuta dok se raspored dijelio, njen energični ton ulijevao je svakom pojedincu potrebni impuls da daje sve od sebe. Gospođa Tanja nije prihvatala obavljanje posla bez apsolutne koncentracije. Ako je neko bio dekoncentrisan zbog privatnih problema ili beznačajne prehlade, dobijao je slobodan dan. Onom ko nije poštovao njeno pravilo i tajio svoju dekoncentraciju, sijedila je opomena. Zato je bilo bolje reći istinu i odmarati se, nego se praviti snažan i ugroziti svoje pozitivne ocjene.

Chiara je već dobro naučila to pravilo. Po njemu je tog dana sigurno morala ostati u krevetu sve do sljedećeg jutra. To su joj signalizirala ukočena leđa koja su se i dalje bunila pri svakom novom pokretu. Ali isto tako je znala, ona je bila jedna od novijih radnica. Zato nije nipošto željela ostaviti utisak slabosti. Morala je to dokazati, ne samo svojoj šefici i ostalom rukovodećem osoblju, nego i samoj sebi. Zbog toga je ustala s onom istom odlučnošću s kojom je gospođa Tanja ubjeđivala svoje osoblje da je prioritet njihovog zanimanja bila profesionalnost. Tako nijedan gost nije smio primijetiti nikakvu smetnju tokom boravka u njihovom hotelu.

Jaka kava pomogla joj je za povratak snage. Mogla je svima pokazati koliko joj taj posao znači. Nedugo zatim zaključala je vrata svog jednosobnog stana. Ispred zgrade je zastala na trenutak i udahnula punim plućima svjež zrak. Kisik se širio grudnim košem, osvježavao moždane ćelije i potiskivao posljednje tragove umora. Nakon ponovnog, mnogo dubljeg uzdaha, uputila se prema stajalištu busa…